Rođen je u Senti, u Bačkoj, 11. novembra 1855. godine, u zanatlijskoj porodici, gde je proveo rano detinjstvo. Pošto je ostao bez roditelja, ujak Jovan Đorđević, znameniti srpski istoričar, dovodi ga 1868. godine u Beograd na dalje školovanje. Tu završava gimnaziju (1875) i opredeljuje se za studije istorije na Velikoj školi u Beogradu i za pripadnost Liberalnoj stranci. Svoj radni vek proveo je kao profesor u gimnazijama u Nišu, Pirotu i Beogradu. Kao dobrovoljac učestvovao je u ratovima 1876. i 1877-1878. godine. Umro je 12. avgusta 1906. godine u Sokobanji.
Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom „Iz knjiga starostavnih“. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realističku prozu počinje da piše tek posle dolaska u Beograd. Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke inkubacije. Prvu realističku pripovetku objavio je 1893. godine pod naslovom „Božićna pečenica“, a potom slede „Ivkova slava“ (1895), „Vukadin“ (1903), „Limunacija na selu“ (1896), „Pop Ćira i pop Spira“ (1898), jedan o najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i „Zona Zamfirova“ (1906) najbolje komponovano Sremčevo delo. Inače Sremac je bio poznat kao „pisac sa beležnicom“. Njegova dela su uglavnom realistična i sadrže određenu dozu humora u sebi. Karakterističnost njegovog stvaralaštva je takođe i epizodičnost. Takođe bitno je da su njegova dela vezana za tri relacije: Beograd-Niš-Vojvodina.
Kao pripovedač Sremac se u velikoj meri oslanja na raniju tradiciju srpske proze, naročito na dela Jakova Ignjatovića. Sa Ignjatovićem ga povezuju mnoge zajedničke crte: konzervativnost i tradicionalizam, idealizacija prošlosti, ljubav prema prostom svetu čiji život najradije prikazuju u svojim delima, humor.
Od stranih pisaca najviše je voleo Servantesa i Gogolja. Sa Gogoljem ga povezuju takođe mnoge zajedničke osobine, naročito u stilu i književnom postupku.
Poznavao je i cenio engleski realistički roman 18. i 19. veka: Fildinga, Svifta, Dikensa, Džordž Eliota.
Po poznavanju domaće i strane književnosti i načitanosti, Sremac spada u naše najobrazovanije pisce druge polovine 19. veka.Rođen u Bačkoj, gde je san o velikoj Srbiji bilo osnovno duhovno obeležje, brzo je prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću a u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica, pa će do kraja života ostati okoreli konzervativac okrenut prošlosti, protivnik svake promene. Sremac je na strani gazda, birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja. U „Luminaciji na selu“ i „Vukadinu“ progovorio je Sremac liberal, ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv.
U Sremčevom delu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti: Sremac građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili i nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli, koji mu „leži“. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovetke i romani trajne umjetničke vrednosti.
Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažanja pronicanja u suštinu pojava i događanja. Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio.
Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1906.
Ivkova slava,1895.,
Pop Ćira i pop Spira,1898.,
Zona Zamfirova,1903
Vukadin
Limunacija na selu
Čiča Jordan
Kir Geras
Ibiš-aga
Nova godina
Aca Groznica
Idejal
Dim i dim
Mica i Mikica
Junak dana
Nackova ženidba
Postarev ispit
Počeo je da piše relativno kasno. U trideset i trećoj godini života, 1888. godine, počeo je da objavljuje prozne hronike o ličnostima i događajima iz srpske prošlosti, koje će se pojaviti kao knjiga 1903. godine pod naslovom „Iz knjiga starostavnih“. To je bilo piščevo oduživanje duga profesiji istoričara, ljubavi prema nacionalnoj prošlosti i snu o velikoj Srbiji. Realističku prozu počinje da piše tek posle dolaska u Beograd. Dugogodišnji život u Nišu bio je period stvaralačke inkubacije. Prvu realističku pripovetku objavio je 1893. godine pod naslovom „Božićna pečenica“, a potom slede „Ivkova slava“ (1895), „Vukadin“ (1903), „Limunacija na selu“ (1896), „Pop Ćira i pop Spira“ (1898), jedan o najboljih humorističkih romana u našoj književnosti i „Zona Zamfirova“ (1906) najbolje komponovano Sremčevo delo. Inače Sremac je bio poznat kao „pisac sa beležnicom“. Njegova dela su uglavnom realistična i sadrže određenu dozu humora u sebi. Karakterističnost njegovog stvaralaštva je takođe i epizodičnost. Takođe bitno je da su njegova dela vezana za tri relacije: Beograd-Niš-Vojvodina.
Kao pripovedač Sremac se u velikoj meri oslanja na raniju tradiciju srpske proze, naročito na dela Jakova Ignjatovića. Sa Ignjatovićem ga povezuju mnoge zajedničke crte: konzervativnost i tradicionalizam, idealizacija prošlosti, ljubav prema prostom svetu čiji život najradije prikazuju u svojim delima, humor.
Od stranih pisaca najviše je voleo Servantesa i Gogolja. Sa Gogoljem ga povezuju takođe mnoge zajedničke osobine, naročito u stilu i književnom postupku.
Poznavao je i cenio engleski realistički roman 18. i 19. veka: Fildinga, Svifta, Dikensa, Džordž Eliota.
Po poznavanju domaće i strane književnosti i načitanosti, Sremac spada u naše najobrazovanije pisce druge polovine 19. veka.Rođen u Bačkoj, gde je san o velikoj Srbiji bilo osnovno duhovno obeležje, brzo je prišao Liberalnoj stranci koja se zanosila romantičnom prošlošću a u praksi bila potpora režimu Obrenovića. To će ga okrenuti protiv svega što je novo i što je došlo sa strane, iz Evrope. To će ga okrenuti i protiv Svetozara Markovića i njegovih pristalica, pa će do kraja života ostati okoreli konzervativac okrenut prošlosti, protivnik svake promene. Sremac je na strani gazda, birokratije, vlasti i vladara; on je protiv seoske sirotinje i slobodoumnih učitelja. U „Luminaciji na selu“ i „Vukadinu“ progovorio je Sremac liberal, ogorčen na političke protivnike i netrpeljiv.
U Sremčevom delu sukobljavaju se dve strane njegove ličnosti: Sremac građanin i političar i Sremac pisac. Kao građanin, Sremac je na strani starog, patrijarhalnog i starovremenskog u ljudima i životu, na strani onoga što polako čili i nestaje. Njegov život u palanci je život u ambijentu koji voli, koji mu „leži“. Kao političar je na strani konzervativnih ideja, na strani onih koji imaju i vladaju. Sremac pisac nadvladava Sremca političara i tada nastaju pripovetke i romani trajne umjetničke vrednosti.
Stevan Sremac je rasni realista. Obdaren sposobnostima posmatranja i zapažanja pronicanja u suštinu pojava i događanja. Sremac je uvek polazio od stvarnih činjenica i podataka, od onoga što je video, proverio i zabeležio.
Izabran je za redovnog člana Srpske kraljevske akademije 3. februara 1906.
Ivkova slava,1895.,
Pop Ćira i pop Spira,1898.,
Zona Zamfirova,1903
Vukadin
Limunacija na selu
Čiča Jordan
Kir Geras
Ibiš-aga
Nova godina
Aca Groznica
Idejal
Dim i dim
Mica i Mikica
Junak dana
Nackova ženidba
Postarev ispit