Ovo je jedinstvena knjiga. Autor joj je jedna mlada djevojka - a mladi se ne boje govoriti istinu; to je jedan od najumnijih i najpotresnijih komentara o ratu i njegovu djelovanju na ljudska bića što sam ga ikad pročitala. Anin prikaz promjena što su se zbile u osmoro ljudi koji su se u okupiranoj Nizozemskoj dvije godine skrivali pred nacistima, živeći u neprestanom strahu i izoliranosti, zarobljeni ne samo strahovitim prilikama već i zbivanjima u njima samima, učinio me intimno grozno svjesnom najvećeg od ratnih zala degradacije ljudskog duha. Istodobno, Anin dnevnik dojmljivo osvjetljava krajnju plemenitost toga duha. Unatoč svakodnevnim užasima i ponižavanjima, ovi se ljudi nikad nisu predali. Sama Ana - a uglavnom se iz ove knjige vrlo živo i dojmljivo daje njen portret u te je dvije godine vrlo naglo sazrela. Bile su to ključne godine, između trinaest i petnaest, kada su za svaku djevojku promjene vrlo nagle i vrlo teške. Podržavana toplinom i duhovitošću, bistrinom i bogatim izvorima unutarnjeg života, Ana je pisala i puno razmišljala o temama o kojima bi vrlo osjećajni i talentirani adolescenti kojima ne prijeti smrt također pisali - njeni odnosi s roditeljima, razvoj njene svijesti o sebi samoj, problemi odrastanja. Ovo su misli i izraz mlade djevojke koja je živjela u nadasve neuobičajenim uvjetima; stoga nam njen dnevnik puno kazuje o nama samima.
Forum o knjigama