Prozni tekst započet amaranthinom rečenicom.P.S. kratak je...
Tišina
Mjesečina je obasjavala put kojim se kretala, dok ju je njena sijenka vijerno pratila protežući se čak do suprotne strane ulice.Tihi povjetarac je ljuljuškao sumorne grane, a tužna pjesma tišine je zalutala ka misterioznom nebu.
Na drugoj strani grada svaki čas su se čule stope kako gaze, maltene jedne po drugima.Jedino bosa, od bola užarena stopala su se razlikovala od ostalih, gazeći po blatu potpuno drugim, sporijim tempom.Tamni, dugački kaput se plazao po zemlji, a prljavo lice sa sitnim napaćenim očima i dalje nije puštalo osmijeh da pobjegne.Djevojka, mila lica, hodala je naprijed tražeći mir, magično tiho mjesto samo za sebe, gdje će moći spokojno da provede ostatak životnih trenutaka.Znajući da to mjesto mora biti tamo negdje nije odustajala nego je pomijerala noge dalje, saplitala se ali ustajala poput najhrabrijih, ne skrivajući se od zlobnih pogleda.Svakih nekoliko metara, njena ruka je posezala za džepom i izvlačila izgužvano pismo uflekano suzama, a drhtave usne izgovarale napamet jedne te iste riječi:"Ja volim drugu, a ti zavoli drugog.Zbogom draga.Bivša draga"...I tako kroz plač i jecanje sjela je na zemlju već planirajući da odustane, razmišljajući o tome kako bi smrt mogla biti jednostavnija, lakša od života.Ali ne, nešto ju je vuklo dalje, znala je da postoji mjesto tišine, ono koje traži već duže vrijeme.Opet je ustala, pocijepala pismo i bacila ga u nepovrat.Osjetila se jačom...Osjetila se hrabrijom...Agresivno je gazila dalje bez obzira na bol.Smatrala je da tako kažnjava bol, a ne sebe.Njene stope su uskoro poprimile ritam kao i ostale, dok joj se umjesto suza, krv salijevala niz obraze iz ranjenih očiju.
Išla je dalje, brzo, skoro trčeći i zadnji dah je ispustila na mjestu gdje je mjesečina obasjavala put kojim se kretala, dok ju je njena sijenka vijerno pratila protežući se čak do suprotne strane ulice.Tihi povjetarac je ljuljuškao sumorne grane, a tužna pjesma tišine je zalutala ka misterioznom nebu......
Tišina
Mjesečina je obasjavala put kojim se kretala, dok ju je njena sijenka vijerno pratila protežući se čak do suprotne strane ulice.Tihi povjetarac je ljuljuškao sumorne grane, a tužna pjesma tišine je zalutala ka misterioznom nebu.
Na drugoj strani grada svaki čas su se čule stope kako gaze, maltene jedne po drugima.Jedino bosa, od bola užarena stopala su se razlikovala od ostalih, gazeći po blatu potpuno drugim, sporijim tempom.Tamni, dugački kaput se plazao po zemlji, a prljavo lice sa sitnim napaćenim očima i dalje nije puštalo osmijeh da pobjegne.Djevojka, mila lica, hodala je naprijed tražeći mir, magično tiho mjesto samo za sebe, gdje će moći spokojno da provede ostatak životnih trenutaka.Znajući da to mjesto mora biti tamo negdje nije odustajala nego je pomijerala noge dalje, saplitala se ali ustajala poput najhrabrijih, ne skrivajući se od zlobnih pogleda.Svakih nekoliko metara, njena ruka je posezala za džepom i izvlačila izgužvano pismo uflekano suzama, a drhtave usne izgovarale napamet jedne te iste riječi:"Ja volim drugu, a ti zavoli drugog.Zbogom draga.Bivša draga"...I tako kroz plač i jecanje sjela je na zemlju već planirajući da odustane, razmišljajući o tome kako bi smrt mogla biti jednostavnija, lakša od života.Ali ne, nešto ju je vuklo dalje, znala je da postoji mjesto tišine, ono koje traži već duže vrijeme.Opet je ustala, pocijepala pismo i bacila ga u nepovrat.Osjetila se jačom...Osjetila se hrabrijom...Agresivno je gazila dalje bez obzira na bol.Smatrala je da tako kažnjava bol, a ne sebe.Njene stope su uskoro poprimile ritam kao i ostale, dok joj se umjesto suza, krv salijevala niz obraze iz ranjenih očiju.
Išla je dalje, brzo, skoro trčeći i zadnji dah je ispustila na mjestu gdje je mjesečina obasjavala put kojim se kretala, dok ju je njena sijenka vijerno pratila protežući se čak do suprotne strane ulice.Tihi povjetarac je ljuljuškao sumorne grane, a tužna pjesma tišine je zalutala ka misterioznom nebu......