polly88

Uh, evo napokon sam odlučila podijeliti s vama to što sam napisala... Nemojte biti prestrogi prema meni Ali naravno da očekujem kritike jer uvijek može bolje!

SAMOTNJAK

Mjesečina je obasjavala put kojim se kretala, dok ju je njezina sjena vjerno pratila protežući se čak do suprotne strane ulice. No njezina sjena nije bila sama. Nekoliko koraka iza protezala se još jedna sjena; pratila ju je. Bio je to on, Igor, i pratio ju je isto kao i poslije svakog izlaska. Ona je to znala i osjećala se sigurnom. Nikada nisu išli zajedno. Jednom ga je, samo jednom, htjela pričekati, ali čim je zastala i okrenula se, on je šmugnuo u sporednu ulicu. Od tada više nije pokušavala. To je bio njegov način i ona je to poštivala.
A taj Igor… bio je čudan dečko. Ili jednostavno drugačiji. Živio je u istoj ulici u kojoj i Lea, doselio se tamo prije 2 – 3 godine. Bio je godinu dana stariji od nje; oboje su išli u gimnaziju. Upoznali su se u školi, ali nikada nisu komunicirali. Ipak, kao da su znali sve jedno o drugome. On je bio tolika zagonetka svima oko sebe da su se počele pričati različite priče o njemu – neke izmišljene, a neke ne. Lea ih je sve znala, ali u većinu nije vjerovala. Pokušavala ga je opravdati – takav je zato što je u novoj sredini; možda mu se ondje odakle se doselio dogodilo nešto strašno; možda ima nekih problema… ili je jednostavno takav, drugačiji, i to treba prihvatiti. A možda joj se baš zbog svega toga i sviđao. Ne sjeća se kada je to točno shvatila, ali događalo se svaku subotu: pratio ju je kući. No ne na onaj jeziv način, kada samo čekaš kad će te netko zaskočiti. Upravo suprotno. Kada je on bio blizu nje, znala je da joj se ništa neće dogoditi.
A Lea… pa možda je i ona bila čudna na neki svoj način. Za razliku od njega, ona je imala veliko društvo, uvijek je bila vesela, nasmijana… Ali subotama, kada bi se vraćala kući, on je bio siguran da su njih dvoje isti – samotnjaci. Razlika je bila u tome što je Lea to pokušavala skriti. Pred ljudima je bila prekrasan leptir, svi su se divili njezinim bojama, šarenim krilima, ali kada je bila sama, ona se vraćala u čahuru.
On nije mogao glumiti. Imao je malo društvo, no uglavnom je bio sam. Najčešće bi šutio, bio negdje sa svojim mislima. Okolina ga nije zanimala, zanimala ga je samo ona. Da je bar skupio hrabrosti i obratio joj se. Da je bar jednom popričao s njom. Nije joj morao reći da mu se sviđa, to je već svima bilo jasno… ali da joj je prišao, možda bi saznao nešto što nitko drugi nije znao – da se i on sviđa njoj!
Dragi dnevniče, nedjelja, 29. 8. 2010.
Sinoć me je opet Samotnjak pratio kući. Mislim da sve to skupa predugo traje. Možda bih mu napokon trebala prići, jer bojim se da nikada neću dočekati da on priđe meni. Možda da mu priđem u školi… ili u kafiću… na ulici definitivno ne smijem, pa već mi je jednom pobjegao! Sve me više zanima zašto je takav. Ne, lažem. Zanima me TKO je on uopće! I kako je moguće da mi se toliko sviđa, a i ne poznajem ga. Ili znam?
Ovo nikada nisam napisala, niti izrekla naglas, ali sada ću pokušati… Kada mi je on negdje u blizini, a pogotovo subotom kad smo sami, osjećam se drukčije. Osjećam se kao da sam to prava JA. Teško je to objasniti. Ponekad, kad sam u društvu, a znam da me on promatra negdje iz prikrajka, osjećam se kao da sve to glumim i kao da samo on vidi pravu mene.
Mislim da sam upravo odlučila: u sljedeću subotu opet ćemo biti u istom kafiću i tada ću mu prići! Valjda neće pobjeći…
Osvanula je nedjelja, sunčana i topla. Igorova mama vrištala je. Od bola i iznenađenja. Došla ga je probuditi da siđe na doručak. Nikada nije propustio zajednički nedjeljni doručak. Nije ga mogla probuditi. Nikada ga više neće moći probuditi. Otišao je, možda na neko bolje mjesto, ali teško je to objasniti majci koja jeca pokraj hladnog tijela koje je sve donedavno pripadalo njezinom sinu. Negdje duboko u sebi znala je da se ubio, no sada nije htjela vjerovati u to. Kasnije, kada se svega bude sjećala, reći će sebi da je otpočetka znala da će njegov kraj biti upravo takav. Bio je stranac u svome domu, u svojoj školi, u svom gradu… ili jednostavno samotnjak… svejedno je. Kad je tako razmišljala, bilo joj je lakše, jer je znala da je sve to bilo predodređeno i da nitko tu ništa nije mogao učiniti ili ga spriječiti na bilo koji način.
Ali možda je Lea mogla…
Dragi dnevniče, srijeda, 1. 9. 2010.
Samotnjaka više nema. Moja želja da ga upoznam nikada se neće ostvariti. Prekasno sam donijela tu odluku.
Jučer je bila sahrana. Ne želim je se uopće ni prisjećati. Hrpetina ljudi koja plače; a zašto? Pa nitko ga od njih nije poznavao. Jesu plakali zato što je bio mlad? Ne. Glumili su. Glumili su da im je stalo. Kao što i ja glumim čitav svoj kratki život… A trebala je velika žrtva da bih to shvatila – trebala je smrt jednog Samotnjaka da bih shvatila da ovo nisam ja, da je to samo maska. I pitam se, vrijedi li tek sada otkriti pravu mene? Zbog njega? Hoće li me vidjeti? Hoće li znati da mi je upravo on pomogao spoznati sebe?
Sutra ću svima priznati: I JA SAM SAMOTNJAK!
A Igora ću, jednom, možda, sresti tamo negdje… tamo gdje idu samotnjaci…

Polly, jako mi se dopada tvoj tekst, ima neku posebnu notu. Vidi se da si se stvarno potrudila.
Eh, imam samo jednu malu zamerku, bojim se da si naglo napravila presek. Možda ne bi bilo loše da je priča nakon njenog zapisa u dnevniku dobila deo u kome on iznosi neka svoja razmišljanja o njoj, naravno, tada bi priča trebala biti u trećem licu.
Sve u svemu ideja je dobra, rečenice imaju lep sklop. Od mene ocena 8.5. Nadam se da je to o.k.
Nastavi pisati, vidim da imaš dara.

amaranth ::Eh, imam samo jednu malu zamerku, bojim se da si naglo napravila presek.

Hvala na lijepim riječima, a i na kritici. Znam da sam to napravila, možda najviše zato što nisam htjela da ovo bude nešto predugačko, a i inače imam problem sa završavanjem onoga što napišem... Imam toliko započetih priča, ali nijedna nema kraj, kao da se izgubim... Tako da ću općenito morati poraditi na tome. Eto, sada mi je drago da sam bar nešto od svega što sam napisala podijelila s vama jer mi to može samo pomoći

Volela bih da pročitam još neke tvoje tekstove, bilo bi lepo da ih podeliš sa nama. Po nekad je zanimljivo imati priču bez kraja, tada čitaoc može da pusti mašti na volju.

Slažem se sa amaranth, možda si još mogla malo da poradiš na onom dijelu između pisanja dnevnika i smrti. A kad to ne uzmem u obzir priča mi se mnogo dopada, sve je fino "uklopljeno" i od mene dobijaš ocjenu 9!

Sjajna priča. Sjajno si počela i sjajno nastavila da razvijaš priču. Složiću se sa amaranth i Ivom da si malo naglo završila u strahu da će trajati predugačko. Ovo bi, uz određene dorade, mogla biti savršena priča ili čak roman. Lepa je ideja, ali nismo saznali skoro ništa o Igoru osim da je samotnjak, usamljeni mladić sa čudnim navikama. Naravno, nisi želela da širiš priču jer si se plašila da ne bude predugačka. Moj savet je da se ubuduće ne plašiš da pišeš i duže ako će to što si napisala biti kvalitetno (a ne pisanje u prazno kao što mnogi znaju...raspišu se o detaljima i nevažnim stvarima) a mislim da se ti ne bi raspisala u prazno. Tako da samo napred, očekujem da ovu priču doradiš i postaviš je u Vaša dela! Moja ocena neka bude 8.5 samo iz tog razloga, a znaš šta mislim o tvom pisanju.

Hvala cure Sad ste me toliko ohrabrile da ću priču svakako doraditi, a podijelit ću s vama i neke svoje druge priče...

Drago mi je I jedva čekam da ih pročitam, zaita to iskreno mislim

Polly, jedva cekam da procitam jos neko tvoje delo. Samo napred curo, podeli sa nama svoje umece.