Forum o knjigama
Would you like to react to this message? Create an account in a few clicks or log in to continue.

Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Nešto moje

2 posters

Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Nešto moje Empty Nešto moje Sre Jan 05, 2011 1:54 am

*Dance_with_rain♥*

*Dance_with_rain♥*
Aktivan član
Aktivan član

Ruke su mi sasvim laganim, čak lebdećim dodirom dodirivale latice , koje su bile prosute po krevetu. Meke, nježne, u jednu ruku čarobne latice ruža. Ovo je za mene trebala biti specijalna noć, no pretvorila se u moru. Suze su mi tekle licem.
Tresla sam se, ne znajući što da uradim. Tuga mi je parala srce, kao nikada do sada.
Taj osjećaj, osjećaj koji prije nisam osjetila. Riječi su mi odzvanjale u ušima.
Glasno, jasno te bez tračka osjećaja.
" Bili smo skupa, u vrijeme naše veze. Znam da nije pravo vrijeme ali morala si saznati.“
Krivo.- Pomislila sam. Nikada nisam trebala saznati. Da barem nisam, živjela bih i dalje sretna, u lažima. Laži su se činile mnogo bolje rješenje nego istina. Bolje je živjeti u laži nego u bolnoj te okrutnoj istini. Puls mi se ubrzava, a srce kuca sve jače.
Primila sam se za glavu. Bol raste. Svakim uzdahom sve više, i više.
Odjednom ne osjećam ništa. Praznina. Očni kapci se brzo zatvaraju. Posljednja stvar koje se sjećam jeste bolni pad.


Opet bol. Snažna bol prerezala mi je dio srca. Polagano sam otvorila oči, pokušavajući razaznati obrise oko sebe. Nikoga nije bilo.
Sarkastično sam se nasmiješila.
Što sam drugo mogla i očekivati? Da će svi biti okupljeni u brizi? Ili da je itko doma? Jednostavno nikome nije bilo stalo. Moj na izgled savršen život, nije postojao.
U razmišljanju su me naglo prekinuli glasovi iz kuhinje. Dva visoka glasa, no ne previše. Dovoljno visoka da ustanovim da se radi o ženama. Ogledala sam se oko sebe. Nisam se više nalazila u kupaonici, već sam ležala na krevetu svoje tople sobe. Možda sam bila u krivo.- Pomirila sam se s tome misli i ustala.
Sjećanja su počela nailaziti sama od sebe.
Latice ruža. Sreća. Odjednom iznenada gorčina pomiješana s osjećajem tuge. Opet me je nešto probilo u struku. Odlučila sam ne silaziti te sam legla na krevet i skvrčila se.
Zanimalo me kako je to izgledalo. Njihovo vođenje ljubavi. Ono što sam ja još noćas željela od njega. Malo posvećene pažnje. Ništa više.
Misli su mi pomogle to zamisliti. Vidjela sam „slike pred očima.“
Neprekidni pogledi očiju. Usne koje se spajaju i postaju jedne. Njezina ruka u njegovoj kosi.
Na trenutak sam izgubila dah. Kao da me je netko, svom snagom udario u prsni koš.
Zajecala sam, no bol nije odlazila. Postajala je jača i jača.
Sve ove godine, cijelo vrijeme sam vidjela ali nisam željela, nisam imala snage reagirati.
Njihovi pogledi, slučajni dodiri te neprestani susreti. Povezanost. Kemija koja je bila između njih.
Sve ono za što sam se trudila cijeli život . Nisam željela vidjeti koliko si znače, jer, znala sam; tada bih to značio naš prekid.
Prekid veze o kojoj sam kao mala sanjala. Veze u kojoj je sve na prvi pogled savršeno. Prvi pogled .. Samo izvana. Ipak, nisam niti sanjala koliko je ta veza nepostojeća iznutra.
Koliko smo se samo morali truditi da započnemo razgovor, da se ne posvađamo. Koliko puta sam odlazila upravo Sereni da mi daje savjete, utjehu.
U najmanju ruku je bilo iznimno patetično.
„ Blair“ - Visoki glas dolazio je iz kuhinje.
Trgnula sam se iz misli i obrisala suze. Znala sam da je vrijeme da siđem, i suočim se s onime što su one vidjele, vidjele dok ja nisam bila niti svjesna.


Sišla sam dolje što sam laganije mogla kako bih izbjegla njihova pitanja. Moj ulazak bio je popraćen smijehom moje majke. Druga osoba koja se je nalazila tu, bila je Serena. Upravo ona Serena koja me je izdala. Suze su mi ponovo navrle na oči, no znala sam da se sada moram ponašati kao da je sve u redu.
Glumiti savršenstvo, kao i uvijek. Gdje god se ona pojavi, uvijek mi nekoga oduzme. Prijateljice u školi, prije dvije godine. Moj san. Majku, koja je oduvijek više voljela Serenu više nego mene. A sada i Nate-a.
Baš kao i oduvijek, ona je bila najbolja. Ljepša. Otvorenija. Znala je zabaviti svakoga.
Njen smijeh mi je sada odzvanjao u glavi. Znala sam zašto ću sada odglumiti da je sve u redu. Upravo radi nje. Znam jednu manu koju ona posjeduje, a ja ne. To je snaga. Mogla sam glumiti satima lažne osmjehe savršeno, smijati se kada to nisam željela. A i izmisliti priču u jednoj sekundi.
Tako se nova priča nalazila u mojoj glavi. Napravila sam i taj zadnji korak koji me je dijelio od njih.
„ Oh Blair, nisam te uopće zamijetila. Upravo ja i Serena razgovaramo o njezinom putu u London, gdje je bila prošli mjesec.“ – Nasmiješila se je radosno.
Nije me zamijetila? Tu stojim već nekoliko minuta. Sklonila sam kosu s lica i sjela za stol.
„ Došla sam te posjetiti B. dugo se nismo vidjele.“- Nasmiješila se je radosno, kao i uvijek.
Da li je ovo moguće? Zar niti jedna od njih nije bila gore, vidjeti kako sam?
Frknula sam u sebi. Sada barem neću morati lagati. Mojoj majci ionako neće biti bitno odakle mi velika masnica koju sam zadobila padom.
„ Drago mi je što si došla u posjet. Vidim da se savršeno zabavljaš s mojom majkom, no nije li ti bilo čudno što mene nema? Nisi li otišla pogledati gdje sam?“- Reci da jesi S., molim te.
To je sve što sam trenutno željela ćuti. To da se barem netko zanima za mene. Uostalom, netko me morao premjestiti iz kupaone. Nešto u mome trbuhu više nije moglo čekati, pa me počeo opet boljeti.
„ Ne. Željela sam sačekati tvoju majku, u slučaju da tebe nema. Onda bih ju upitala gdje si ti.“
Stavila sam ruke na oči. Ovo jednostavno nije moglo biti istina. Nije smjelo. Uzdahnula sam.
„ Možeš li mene i Serenu ostaviti same?“- Obratila sam se majci.
Zakolutala je očima, te sporim koracima izišla iz kuhinje.
Kada sam se uvjerila da je doista otišla obratila sam joj se:
„ Kako si mogla? Zar nisi imala nimalo stida, kada si spavala s Nate-om, a znala si da smo u vezi.“- Pogledala sam je ljuto.
Zagrcnula se u soku koji je upravo pila.
„ B. bilo je to davno, najbolje se više ne vraćati u prošlost.“ Prostrijelila sam je pogledom i ustala od stola.
„ Ne zovi me tako. Moje ime je Blair, i to znaš ..“
Prekinula me je usred rečenice.
„ Ali Blair, to nam je običaj. Samo jedna drugu tako zovemo, jer smo najbolje prijateljice.“ Objašnjavala mi je.
Kako sam u tom trenutku mrzila riječ najbolje prijateljice. Kako se samo usudila pomisliti da ćemo nakon ovoga to doista i ostati.
„ Više nismo. Učinila si to što jesi, i nije me briga da li se kaješ ili ne. S Na.. „ – Pokušala sam mu izgovoriti ime no nisam uspjela. Usred sloga bi me počelo gušiti. Previše je boljelo.
„ .. S njime sam prekinula, i ne namjeravam mu oprostiti kao niti tebi. Uzela si mi i njega.“ Zapljeskala sam joj.
„ Nije li to divno Serena? Uzela si mi još jednu stvar u nizu? Što je sljedeće? Uzeti ćeš mi ovo malo što mi je preostalo?“ – Rekla sam sarkastično gledajući u pod.
Samo je ustala i otišla, bez riječi. Što sam drugo očekivala od nje? Nije znala se braniti, a čak i da je, ne bi pomoglo.
Sjela sam ponovo za stol i stavila ruke preko lica. Kako se čovjeku dan može raspasti u jednoj sekundi?
Zašto ja? Shvatila sam koliko emotivno je to djelovalo na mene., i znala sam da to nije dobro, niti najmanje. Otišla sam pred ogledalo i donijela novu odluku.
Od sada ću biti bitch. Tako me barem nitko neće povrijediti , ne više. A što se tiče njih dvoje?
Ignorirati ću ih na svakome koraku.
Osmjehnula sam se. Osjetila sam tračak nade u svemu ovome.
[/center]

To je nastavak GG ali ne zadnje epizode već ovako, neodređeno. U stvari su samo likovi iz GG.

2Nešto moje Empty Re: Nešto moje Uto Jan 18, 2011 4:06 pm

amaranth

amaranth
Zavisnik knjiga
Zavisnik knjiga

Zanimljiv je tekst. Samo mi nije jasno šta se događa u vremenu koje prolazi između ova dva pasusa:
Odjednom ne osjećam ništa. Praznina. Očni kapci se brzo zatvaraju. Posljednja stvar koje se sjećam jeste bolni pad.

Opet bol. Snažna bol prerezala mi je dio srca. Polagano sam otvorila oči, pokušavajući razaznati obrise oko sebe. Nikoga nije bilo.


Otkud se ona odjednom obrela u svojoj sobi, i gde je to prethodno bila?

Možda bi mogla da pokušaš sa nečim što je u potpunosti tvoje, jer, koliko shvatam ovaj tekst je inspirisan nečim već postojećim.

http://wall.serbianforum.info/forum.htm

3Nešto moje Empty Re: Nešto moje Sre Jan 19, 2011 1:30 am

*Dance_with_rain♥*

*Dance_with_rain♥*
Aktivan član
Aktivan član

Hvala. Između tih pauza jedna osoba je prenosi u sobu, iz kupaone.
Evo jedan tekst baš moj, tj više njih


Zašto?


Zašto nakon tame krenuti dalje, u svjetu punom boli bez ljubavi.
Zašto voljeti nekoga kad ljubav uzvračena biti neće?
Zašto biti sretan kad je oko nas nepravda?
Kako se ustati iz tame, kad nemamo nikoga da nam suze obriše, te novi osmjeh na lice napiše?
Zašto? Zašto sanjati, kad snovi ostvareni biti neće?
Samo će postojati uspomena, želja, koja peče, bljedi.
U svjetu punom tuge povratka nema.
--------------------

uga, bol, osječaji koji prolaze kroz moje slabo tjelo. Opet se sve ponavlja,kao neki deža vu
Zašto ja? Od toliko ljudi na ovome svijetu,uvijek naivna ja. Ta riječ naivna je pre blaga.
Zašto sam mislila da je drukčiji,drukčiji od svih drugih. Bolji. Svaka njegova riječ prolazi mi glavom. Nemogu disati. Jedva smožem snagu. Zašto nastaviti dalje? Kad znaš da trenuci koji
su ti najviše značili su laž. Laž koja svakog trenutka sve više bljedi.
U zadnje vrijeme kao da se je tamni oblak nadvio nad mene. Ljubav? Svi pričaju kako je to nešto
predivno. Ja sam iznimka, toliko sam puta već bila razočarana u ljubav, no vjera se je rađala. Iznova i iznova.
Ovaj put ne, nema smisla. Trnci prolaze kroz mene. Drhtim,razmišljajući o svemu.
O grubim riječima koje su prije par trenutaka zvučale toliko iskreno.
Zašto sam smatrala da su čuda moguća? Zašto bi se meni sve to dogodilo? Znam,
pomiješala sam osjećaje te istinu. Njegov prekrasni osmijeh sada u me pobuđuje bol.
Sa slušalicama u ušima, promatram parove. Zagrljeni, tepaju si lijepe riječi.
Gorčina je u meni. Kada će ju shvatiti da ljubav ne postoji? Ljubav se sastoji samo od interesa.
Spletka u koju sam ja bila ubačena a onda grubo ispala iz igre. Zašto?
Iznova te uvijek, ja.
----------------

Ležala sam na krevetu te gledala kroz veliki prozor svoje kuće. Vani je, kiša padala, sve jače i jače. Njezino tupkanje na prozor te pločnik moglo se ćuti i sa slušalicama na ušima. Kako sam inače veliki sanjar , te razmišljam o svome životu, kišni dan potaknuo me je na razmišljanje. Svakakve misli prolazile su mi glavom, ali zaustavila sam se upravo na svome životu. Kao jedino dijete u obitelji mogla sam dobiti sve što sam poželjela. Roditelji bi me upisivali na razne aktivnosti,u školu bih dolazila u najnovijim krpicama ,poklanjali su mi svu pažnju ovoga svijeta. Pošto sam bila uzorna učenica, imala sam i njihovo povjerenje. Mogla bih ostajati vani dokle želim, naravno dok je to bilo pristojno vrijeme.Druga su djeca oduvijek željela biti ja. Bili su mi zavidni na svemu, mojem životu, mojoj odjeći, prijateljima te popularnošću. Imala sam život poput onoga u bajci. Već 4 godine, dakle od moje 11 treniram hip hop, i postižem dobre uspijehe. Pitala sam se gdje ću se nalaziti za 5 godina? Koji će biti moji ciljevi te želje? Da li ću se mnogo promjeniti? Iz mojih misli nazad na stvarni svijet vratilo me je jedano obično kucanje. Trgnula sam se i shvatila da već uvelike kasnim.
Na vratima se nalazila moja najbolja prijateljica, Sarah, koja je uvijek bila točna u minutu. Njezino bljedoliko lice pokriveno ravnom te dugom plavom kosom začuđeno me je gledalo.
Nakon dužeg gledanja u mene, progovorila je.
"Tebi se danas baš i ne ide u školu, ha?" Zapljeskala je. " Bravo, vrijeme ti doista ne znači ništa. Zatim se je nasmiješila "Hajde, požuri ako ne želiš ispitivanje iz španjolskog"
Sarah i ja upoznale smo se u ¸ove godine, u 1. razredu srednje škole. Ona je uvijek bila ta, realna,povučena djevojka koja bi me spuštala na zemlju. Nije bila popularna pa su se svi čudili zašto se uopće družim s njome.
Nisam znala točan odgovor, osim toga da mi se je sviđala kao osoba i da je to dovoljno.
Još malo sam sjedila gledajući u nju, a onda sam se otišla spremiti za školu. Uvijek bih se spremala deset ili petnaest minuta prije odlaska u školu. Nisam bila cura koja je morala provesti sat pred ogledalom da bi bila spremna za izaći van.
"Jesi li?"
Ćula sam visoki glas iz susjedne sobe. Još jedan put sam se pogledala u ogledalo.
Moja smeđa kosa, danas se nije baš uspijela ukrotiti, pomislila sam te se nasmijala samoj sebi.
" Evo me, hajde idemo" Obukla sam smeđi kaput te izašla van iz stana.
Na autobusnu stanicu došle smo u zadnji trenutak. Gomila djece već je zauzela svoja mjesta, a Sarah i ja smo danas morale provesti tih deset minuta stojeći .
" Ti si za ovo kriva" rekla mi je, no moj odgovor je prekinuo kašalj dečka koji je stajao do nas. Začudala sam se kako ga nisam prije zamijetila.
Njegov naročiti stas upotpunjavala je duga, smeđa kosa. dok su se ispod nje nadzirale oči boje kestena. To me je odmah podsjetilo na pjesmu, pa sam se nasmijala.
Okrenuo se je prema meni te uzvratio smiješak.
" Leah, jel ti mene slušaš?" pitala je Sarah pomalo ljutitio, ali onda je shvatila o će mu je riječ.
Željela sam mu se obratiti, no autobus se je zaustavio ispred naše škole.
Silazivši ,pogledom sam pratila kamo je nepoznati dečko otišao, no nisam ga vidjela.
"Tko je ono bio? Moraš me upoznati s njime" zezala me je Sarah. " Dečko je prezgodan"
Kada bih ja barem znala tko je on.. "Uzdahnula sam" O ne, ćula sam njezine riječi. Ne smije se sviđati i njoj.
To je bio naš problem, koji god bi se dečko svidio jednoj, i druga bi se počela zanimati za njega. Isti ukusi.
" Aha, ja ti njega ne poznajem, a i dečko nije nešto"
" Još bolje da ti se ne sviđa, barem ću imatii za pedeset posto bolje šanse" Nasmiješila se je.
Ah, nisam baš sigurna u to- pomislila sam.
Sarah je doista bila predivna izgleda ali nije to znala istaknuti. Najčešće bi kosu vezala u rep te nosila trenirke i široke majce koje bi ju jednostavno skrivale.
Pričala je jedino samnom, dok bi druge samo pozdravljala.
To mi je bilo žalosno, jer smatram kako svaka osoba vrijedi i može sebe prikazati u najboljem svijetlu, ako je spremna na to. Ona očito nije bila.
A mogla je, jer u razredu je bilo mnogo cura pa čak i dečki koji su se željeli sprijateljiti s njome. Odbijala ih je i udaljavala što dalje od sebe.
Bila sam joj spremna pomoć, no to nije prihvačala.
Strah me je počeo hvatati kada bih razmišljala što će biti ako se ja odselim. Ovako je uvijek mogu štiti, a i ima samo mene za prijateljicu.
" Jel da?" ponovila je svoju rečenicu u obliku pitanja.
" Naravno, samo ako mu odlučiš priči" nasmiješila sam se.
Ušla je u učionicu, ignoriravši to što sam rekla.
Srećom, stigle smo na vrijeme. Španjolski jezik sam voljela, no s druge strane imali smo profesoricu koja odmah pita ako zakasnimo, a za danas nisam bila naročito spremna.
Smijestila sam se u svoju klupu i pozdravila ostale.
Kao i u svakome razredu i u našem postoje različite grupe cura i dečkiju.
Ja sam bila u svima osim jedne. Ta grupa nema točnog imena, osim cilja da mene spuste i da ne budem više popularna.
Nazovimo ih zavidne djevojke.
Nisam se obazirala na njihove spačke koje su mi pripremale jer sam od početka znala da to ne vrijedi. Meni je bilo najbitnije da znam tko sam, i koliko vrijedim.
Pogledala sam prema njima i mahnula im, shvaćajući da me ogovaraju.
U tome trenutku je ušla profesorica u učionicu.
Kod sredine predavanja moje misli su lutale. Razmišljala sam o nepoznatom dečku, koji mi se odmah svidio.
Da li ću ga ikada više vidjeti? Ne znam čak ni da li ide u moju školu. Prisječala sam se njegova osmjeha, pravilnih bijelih zubi, i pogleda koji je pobudio ono nešto u meni.
" Gospođice Leah?" Profesorica me je prozvala. Ovo je bio doista prvi sat kojeg nisam pratila, i baš me je uspijela prozvati.
Na panou je bila slika španjolskog književnika Pedro Calderón de la Barca o kome smo danas učili.
" ¿Qué recuerdas de él?" obratila mi se i upitala me što sam zapamtila o njemu.
Srećom čitala sam nešto o njemu prije par mjeseci jer se interesiram za španjolsku umjetnost.
" On je bio najveći dramatirčar u zlatno doba Španjolske, pisao je filozofske knjige, te tragične. Takođe se bavio religioznim temama, i tu spada njegovo dijelo autos sacramentales koje opisuje događaje iz starog i novog zavijeta"
Nasmiješila sam se, nakon uspiješnog odgovaranja na španjolskom jeziku.
" Sjednite" zadovoljno je rekla i upisala mi je 5.
Ostali su me ljubomorno pogledali svjesni toga da oni ne bi znali sve to ispričati ne slušajući na satu, a i bili su pomalo iznenađeni jer inače uvijek slušam.
Nakon sata, uputila sam se sa Sarah na školski hodnik.
" Wow, kako si uspijela sve to odmah povezati a nisi slušala?" prišla me je Patricia.
Nasmiješila sam se "Tko kaže da nisam slušala?" podignula sam obrvu.
Odmahnula je rukom te otišla.
" Svaka čast" iskreno mi je rekla Sarah. " Tko ti je toliko zaokupio misli?" upitala je znatiželjno.
" Ma nitko, što je svima vama" Slagala sam joj.
Mislim da ne bi bilo dobro da zna da mi se sviđa dečko x.
To bi ju moglo razočarati. Možda zvuči smiješno ali cijelo prošlo polugodište sam se trudila što manje isticati kako ne bi sputavala nju, no nije mi uspijelo. Ona je to smatrala pomalo glupim. Ali što sam mogla, ja se ne mogu zavuči u mišju rupu kako bi ona postala komunikativnija. Odlučila sam da ću od sad biti ono što jesam.
" Leah." dotrčao mi je Toni, dečko iz suprotnog razreda.
" Reci?"
" Bila je ovdje po školi neka žena. Raspitivala se je za tebe. Kada smo je pitali od kud ona tebe zna, samo je otišla" dodao je užurbano.
Slegnula sam ramenima. " Mora da je to neka od trenerica koja me želi u svome klubu." nasmiješila sam se.
Sarah me je samo pomalo zavidno pogledala.
Toni je napravio grimasu i otišao niz hodnk.
Ne mogu reči da me nije zanimalo tko je ta tajanstvena žena.
Da je doista iz nekoga kluba, potražila bi me vani, ne u školi. Možda se je mojim roditeljima dogodilo nešto loše? Ili je to možda neka njihova prijateljica? Opet, što bi me ona trebala?
Uzdahnula sam.
" Leah, on je tu!" viknula je Sarah.
Nisam bila sigurna na koga misli ali sam laganim okretom podigla glavu i ugledala dečka iz autobusa.
Nasmiješio se svojim predivnim osmjehom, a ja sam morala ostati hladna.
" Ah, nitko poseban" rekla sam praveći se nezainteresiranom, dok je moje srce željelo iskočiti iz tijela.
Odjednom mu je osmijeh nestao s lica, kao da me je ćuo.
Prišao nam je.
" Hej, vidjeli smo se danas u autobusu. Ja sam Dominik." pružio mi je ruku.
Sarah se samo povukla nezadovoljna što se želi upoznati samnom , ne s njome.
" Leah. Drago mi je" Nasmiješila sam se.
" I meni. Koji si razred?" Znatiželjno je upitao.
" Prvi razred. Ti?"
" Drugi, a tko je tvoja prijateljica?"
" Ona je.."
" Ja sam Sarah" prekinula me je. Mogu priznati da sam se ugodno iznenadila. Željela sam da počne reagirati.
" Okej Sarah. Lea, želio sam te pitati, možeš mi dati svoje broj?" Pitao je nesigurno.
Koliko god mi je srce vikala: " Naravno, izvoli.." toliko mi je i razum govorio " Nemoj, S. će se naljutiti, a i rano je"
Pogledala sam S. koja je pognula tužno glavu.
Ahh, kakvih ja imam problema.
Dominik je i dalje čekao s osmijehom na licu koji je isčeznuo poput strijele kad sam mu rekla oprosti, ali ne mogu.
" Ovaj, u redu. Oprosti što sam te pitao." " Izgleda da su drugi ipak bili u pravu" rekao je više za sebe i krenuo.
" Hej, hej, čekaj malo." povukla sam ga za ruku. " Pravo u ćemu?" rekla sam razgovjetno svako riječ.
" Da glumiš ne dodirljivu, i da ćeš učiniti sve da ne rastužiš prijateljicu." otišao je.
Nesigurno sam pogledala prema Sarah koja je bila na rubu suza. Brzo sam ju zagrlila, te počela tješiti.
" Hej, to nije istina vezano za tebe. Meni se on ne sviđa i zato sam odbila. U redu?"
Šutjela je i dalje.
Nisam mogla vjerovati da me je tako lako pročitao. Mora da taj dečko ima mnogo iskustva s ljudima, kada ih tako lako čita.
" Znaš, sad ćeš ljepo se praviti kao da se ništa nije dogodilo, nasmiješiti ćeš se i idemo u učionicu."
" Ne, ne želim. Kako ti nije jasno. Pored tebe se osječam kao skitnica pored princeze. Uvijek si ti najbolja. Svidiš se svakome dečku koji naiđe, a ne želiš pružiti šansu niti jednome. Pomalo je dosadno"
Gledala sam tužno u nju. Kao da me je nešto udarilo svom snagom u trbuh i oduzelo mi dah. U ovih pola godine zavoljela sam je kao niti jedno osobu do sada. A ovo me je doista razočaralo.
Oduvijek sam se pitala kako je to kada ti osoba koju voliš kaže tako što? Kakav je to osjećaj? Da li si ljut na tu osobu?
Nisam bila ljuta. Oduvijek sam znala da stvari tako stoje, i da će se jedanput to morati dogoditi, i da će biti točno tako.
No nisam smatrala da će me udariti tolikom jačinom. Toliko da nisam mogla doći do jedne riječi. Samo sam gledala u nju. Bilo mi je zlo.
Osim nje, iskrenih prijatelja nisam imala. Nisam ju željela izgubiti. Bila sam spremna zavući se u onu mišju rupu i dopustiti joj da zasja. Da samo na pet minuta zapamti kakav je to osječaj kad se svi pretvaraju da si im draga, a
u stvari te tračaju i kad nemaš mnogo iskrenih prijatelja. Možda sam to trebala i prije učiniti. Da jednom zauvijek izgubi želju za popularnošću, da me žali jer sam ja popularna a ona nije.
Sve bi mi to upravo sada bolje sjelo nego ovo. Kako da sada to ispravim? Jedan glas u meni govorio mi je : Zašto bi ispravila? Ako se tvoja najbolja prijateljica tako ponaša i ne podržava te, nije bitna.
Druga strana mi je govorila: Naravno da trebaš ispraviti. Ona nije kriva za ništa. Samo želi pomalo osječati važna u nekim trenucima.
Koga slušati? Da li mogu postupiti ispravno? Te tri minute učinile su mi se kao 20 sekundi.
" Leah?" prodrmala me je.
Suze su još tekle niz moje obraze. Nije mi bilo stalo ni do čega, osim toga da mi ona oprosti. Odgurnula sam ju i potražila Gospođu Levis, profesoricu koja nam vrlo vješto predaje engleski jezik.
Jednostavno sam se odlučila izvuči s njega, ionako je bio zadnji sat.
Slagala sam profesorici da mi je slabo i otišla doma.
Legla sam u krevet i plakala, što sam više mogla.
U par navrata sam od boli bila izgubila dah.
Kako ću se ja smijati, plakati, veseliti bez nje. Kako ću se ponašati prirodno bez nje?
I to sve radi jednog dečka.
Doduše zgodnog, ali nije vrijedan naše svađe.
U jednome trenutku, naša spremačica, Dorota, s kojom sam bila vrlo bliska ušla je u sobu noseći mi doručak.
Nije mi bilo do jela. Nikako!
Ipak, uzela sam to i počela jesti. Zamolila sam ju da iziđe van iz sobe, što je i učinila. Uvijek bi mi popuštala.
Željela sam joj ispričati, ali mislim da nisam bila dovoljno snažna. Snažna da dovršim priču do kraja.
Jela sam što sam više mogla. Ubacivala sam hranu u sebe, ne razmišljajući kako mi može biti zlo.
Tada sam se sjetila što sam pročitala u tinejđerskom magazinu, kako mnoge djevojke nakon što uzmu mnogo hrane ,idu povračati.
Nadala sam se kako ću tako, barem na malih kratkih, ali meni dugih kao vječnost trenutaka zaboraviti na bol koja je rasparala moje srce.
Otrčala sam u našu kupaonicu, i pokušavala što jače gurnuti prst u usta kako bi se ispovračala.
Bila sam razočarana i ljuta.
Ako ostale djevojke mogu, zašto ja ne mogu?
Tijelo mi je palo na pod, i prislonilo lice uz umivaonik. Željela sam ispovračati tu hranu iz sebe, vidjeti kako je to.
Ipak, nije mi uspijelo, na moju tada žalost. Obrisala sam suze, koje su tekle, malo od pritiska koji sam morala uložiti kako se ne bih udavila, te od boli koju sam osječala radi gubitka najbolje prijateljice.
Zašto život mora biti toliko okrutan?

4Nešto moje Empty Re: Nešto moje Pet Jan 28, 2011 8:42 am

amaranth

amaranth
Zavisnik knjiga
Zavisnik knjiga

Eh, ovo je već mnogo bolje. Dopada mi se način na koji vodiš priču, zanimljivi opisi.
Samo nastavi ovako, razvijaj svoj stil, i slobodno lutaj kroz žanrove, oprobaj se u svemu a ostani u onom koji ti najbolje leži.
Srećno u daljem pisanju! aplauz Wink

http://wall.serbianforum.info/forum.htm

5Nešto moje Empty Re: Nešto moje Pet Jan 28, 2011 12:16 pm

*Dance_with_rain♥*

*Dance_with_rain♥*
Aktivan član
Aktivan član

Hvala ti puno

Sponsored content



Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

  •  


Free forum | ©phpBB | Besplatan Forum međusobnog pomaganja | Signalizirajte zloupotrebu | Latest discussions